Antun Ton Smerdel

Smerdel, Ton (Antun), hrvatski književnik i prevoditelj (Silba, 21. IV. 1904 – Zagreb, 20. VIII. 1970). Diplomirao je 1928. klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Skoplju, a doktorirao 1937. na Filozofskom fakultetu u Beogradu radom o pojmu katarze u Aristotela. Isprva je radio kao gimnazijski profesor u Sinju i Bijeljini, a 1934–41. privatni je docent klasične filologije na Filozofskom fakultetu u Skoplju. Potom je 1942–45. profesor u zagrebačkoj Prvoj državnoj klasičnoj gimnaziji, 1945–51. zaposlen je u Društvu sv. Jeronima u Zagrebu, 1951–53. u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji te 1955–66. u Leksikografskom zavodu. Jedan od najistaknutijih neolatinskih pjesnika druge polovice XX. st. u svijetu, objavio je – uz više pjesničkih ciklusa u posebnim otiscima časopisa – sedam zbirki na latinskome, pretežno pejzažne i ispovjedne lirike mediteranskih i intimističkih nadahnuća (Žara suđenica – Urna Parcarum, 1961; Svijetleći mostovi – Pontes lucentes, 1962; Starinske pjesme – Cantilenae, 1965; Datulje plodovi sunca – Palmae solis almae, 1967; Čempresi u vjetru – Flatus cupressorum, 1968; O cvrčcima i valovima porečkim – De cicadis et undis Parentinis, 1969; Začaranice – Incantationes, 1970). Njegovo pjesništvo na hrvatskom jeziku mahom je duhovne tematike, blisko katoličkoj književnoj struji (Iz moje korabljice, 1941; Drvorezi, 1942; Duša u plamenu, 1944; Epitaf, 1964; Moji psalmi, 1968). Kritike i studije o hrvatskoj književnosti skupio je u knjigama Susreti s knjigama i piscima (I–II, 1943–44), a eseje o estetici i poetici u više knjiga (Borba za sklad: pisma prijatelju o umjetnosti, 1943; Stvaralačka radost, 1945). Jedan je od vodećih suvremenih prevoditelja antičke književnosti u nas: sa starogrčkoga je među ostalim preveo sav pjesnički opus Pindara (1952) i Sapfe (1961), odabire iz Palatinske antologije (1960) i starohelenske lirike (Orfej i Pan, 1964), prozu Muzeja (Ljubav Heroje i Leandra) i Longina (O uzvišenom), dok je s latinskoga preveo Moje ratove Gaja Julija Cezara (1972). S talijanskoga je preveo gotovo sav opus Giacoma Leopardija te objavio Roman o Giacomu Leopardiju (1966), a prevodio je i s novogrčkoga (Nikos Kazandzakis, Jorgos Seferis). Na latinski je prevodio suvremene hrvatske pjesnike. Objavljeni su mu odabiri iz pjesama (Izabrane pjesme latinske i hrvatske, 2007) i eseja (Duh umjetnosti, 2007), a uvršten je u više antologija duhovne lirike.