Strossmayer [štro’smajer], Josip Juraj, đakovački biskup i hrvatski političar (Osijek, 4. II. 1815 – Đakovo, 8. IV. 1905).
Rođen je u pohrvaćenoj obitelji podrijetlom iz Gornje Austrije. Nakon završena sjemeništa u Đakovu, studirao teologiju u Pešti, gdje je 1834. doktorirao iz filozofije. Zaređen je 1838., a potom je studirao na Augustineumu u Beču, gdje je doktorirao iz teologije (1842). Do 1847. bio je profesor u đakovačkom sjemeništu, a od jeseni 1847. u Beču je obavljao službu dvorskoga kapelana i jednog od trojice ravnatelja Augustineuma. Tijekom revolucionarnih zbivanja 1848–49. zastupao je ideju o ustavnom i federalnom uređenju Habsburške Monarhije. Bio je imenovan srijemsko-bosanskim biskupom (→ đakovačko-osječka nadbiskupija) 18. IX. 1849., a ustoličen 8. IX. 1850. U doba neoapsolutizma (1851–60), zbog naklonjenosti prema slavenskoj i južnoslavenskoj ideji, bio je pod stalnim policijskim nadzorom. God. 1860–73. aktivno se bavio politikom te bio istaknuti prvak Narodne stranke. Kao virilni zastupnik u Hrvatskom saboru 1861. i 1865–67. održao je niz zapaženih govora; 1861–62. bio je veliki župan Virovitičke županije. Nakon sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868), revizije Nagodbe (1873) i popuštanja narodnjaka pred madžarskim zahtjevima, u ljeto 1873. povukao se iz politike. No zajedno s F. Račkim, predsjednikom JAZU, i dalje je zastupao južnoslavensku ideju s ciljem osnivanja savezne države Južnih Slavena, uz potporu ostalih slavenskih naroda, kao protuteže Nijemcima, Madžarima i Talijanima. Nakon Berlinskoga kongresa 1878., kada je Srbija došla pod austrijsko tutorstvo, a Srbi u Hrvatskoj povezali se s Madžarima, revidirao je svoju koncepciju južnoslavenstva te je od tada zastupao ideju federativne, pa i trijalistički uređene Austro-Ugarske Monarhije. God. 1880. pristao je uz Neodvisnu narodnu stranku, a 1894. potpuno se povukao iz političkog života.
Snažno je utjecao i na suvremeni crkveni i vjerski život. Posebice je zapaženo njegovo djelovanje na zasjedanju Prvoga vatikanskoga koncila (8. XII. 1869 – 18. VII. 1870), na kojem je održao pet govora među kojima je najveći odjek u javnosti imao onaj vezan uz dogmu o nezabludivosti pape. Također se zauzimao za unitarističke ideje i međusobno razumijevanje i pomirenje katolika, pravoslavaca i protestanata.
Prof. Goran Kalogjera, u djelu “Makedonska kultura i civilizacija”, napisat će:
…Naravno da je najviši doseg u makedonsko-hrvatskome zbližavanju objavljivanje Zbornika makedonskih narodnih pjesama u Zagrebu 1861. godine, što je podupro i financirao hrvatski biskup Josip Juraj Strossmayer (1815. – 1909). Mladi pjesnik Konstantin Miladinov (1830. – 1862.), zahvaljući gostoprimstvu moćnoga đakovačkog biskupa, ima priliku
družiti se i surađivati s nizom istaknutih Hrvata, okupljenih oko Strossmayera i njegove stranke. Tako su se u Konstantinovoj blizini našli Ivan Kukuljević Sakcinski, Tadija Smičiklas, Vatroslav Jagić, Mirko Bogovič, Franjo Rački, Ante Jakić, mladi bogoslovi đakovačke biskupije Mato Šabarić, Stjepan Babić, Ivan Sić i niz drugih hrvatskih intelektualaca. Tiskanje Zbornika postat će izdavački podvig godine, koji će u žižu zbivanja staviti mecenu Strossmayera i mladoga Makedonca. Strossmayer će pokazati interes i za još jednoga velikog makedonskog pjesnika, Grigora Prličeva. Postoje opravdani razlozi koji ukazuju na mogućnost da je Strossmayerr želio financirati objavljivanje njegova epskog spjeva Serdar. Strossmayeru se za financijsku pomoć obratio još jedan Konstantinov prijatelj, Kuzman Šapkarev (1834. – 1909.), folklorist, koji je zatražio financijsku pomoć za tiskanje njegovih sakupljenih pjesama. Nažalost, nije ju dobio, a nepoznati su nam i razlozi zbog čega Serdar nije objavljen u Hrvatskoj.
Strossmayer, Josip Juraj. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 7. 7. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=58459>.
