Antić, Vinko, publicist, književnik (Selce, 21. XI.109 – 09.IX.1993).
Vinko Antić rodio se u Selcu 21. studenog 1905. u obitelji zidara Silvestra i domaćice Marije, rođene Jeličić. Otac mu je više godina proveo u Sjedinjenim Državama Amerike i u Africi, idući s gradilišta na gradilište. U Selcu je Antić završio osnovnu školu, stalno pomažući roditeljima oko kuće, čuvajući ovce, loveći ribu i prikupljajući drva. Krajem prvog velikog rata radio je dvije godine kao pisar u Selcu, a otac ga je želio poslati u uglednu senjsku gimnaziju. Otišao je u Crikvenicu, gdje je završio četiri razreda građanske škole (1919.-1922.).
Prve pjesme, Požar na Krku i Rodnom kraju, objavio je pod pseudonimom Silvio Listurski u đačkom časopisu Krijes, broj 5, za 1922. godinu. Time je započeo svoja književna i povijesna lutanja/traženja, koja će ostaviti dubok trag u brojnim tekstovim po najrazličitijih publikacija.
Potom prelazi u Beograd, gdje završava peti i šesti razred gimnazije (1922.-1924.), te privatno sedmi i osmi 1925. godine. Filozofski fakultet dovršio je u istom gradu 1931. godine. Dok je studirao, objavljene su mu pjesme Rastanak i Iskrena riječ u zbirci Pesme budućih (Sarajevo, 1927.).
Vinko Antić radio je kao profesor u Podgorici (1931.-1934.), da bi potom, na vlastiti zahtjev, prešao u Krk 1934. godine. Predavao je u istarskoj gimnaziji, koja je, nakon talijanskog zauzeća poluotoka, bila preseljena iz Pazina u Krk. Tih godina imao je prilike prijateljevati s književnikom Ivom Žicom-Klačićem, tada profesorom u Vrbniku. Potom je, kao nepouzdan, komunistički, kadar, prebačen u Tetovo (1936.-1938.). U Makedoniji je uredio Spomenicu Vjekoslavu Jelinčiću, preminulom mladom ljevičaru, načelniku Selca, kao i publikaciju Naš Jadran. Vrativši se na more predavao je u Crikvenici (1938.-1940.) i tu je stigao izdati i tri broja turističkog tjednika Crikvenica. Do početka Drugog svjetskog rata na ovom području, predavao je i u Čakovcu (1940.) i Kraljevici (1941.).
Kao glavni urednik pokreće Riječki list (kasnije Novi list) 1. ožujka 1947. i uređuje ga do veljače 1949. godine. Uvijek sklon dinamičnoj izdavačkoj djelatnosti tiska i knjigu I. Kiriljenka Šume valovi hladni, kao prvu u planiranom, ali nerealiziranom nizu. S mjesta glavnog urednika bio je maknut jer se previše brinuo o pravima novinara u vremenu koje nije bilo sklono takvim postupcima. Potom je djelovao kao direktor Građevinskog tehnikuma (1949.-1952.), a najviše traga ostavio je kao direktor Naučne biblioteke (1952.-1965.).
1954. godine bio je jedan od pokretača i predsjednik Turističkog saveza za Hrvatsko primorje, Gorski kotar i Istru, a u sklopu tih aktivnosti publicirao je važan sintetski tekst Turizam Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara (1953.), ali i Izvještaj o radu I-II (1955.), koji je dao pregled turizma u regiji u najtežim poslijeratnim godinama.
“SUĹ AÄŚKA REVIJA.” Sušačka Revija, www.klub-susacana.hr/revija/clanak.asp?Num=65&C=11.
