Matasović, Josip, hrvatski povjesničar (Vrpolje, 18. VIII. 1892 – Zagreb, 10. II. 1962).
Studirao povijest i geografiju u Zagrebu (1911–12), potom povijest u Zürichu (1912–13) i Beču, gdje je 1915. doktorirao. Nakon povratka u Hrvatsku predavao je u vinkovačkoj gimnaziji, te bio povjerenik za čuvanje starina i kustos u Hrvatskome narodnome muzeju u Zagrebu. Od 1924. do 1941. predavao je povijest novoga vijeka na Filozofskome fakultetu u Skoplju; od 1932. kao redoviti profesor. Od 1941. do 1958. obnašao je dužnost ravnatelja Državnog arhiva u Zagrebu. Od 1943. predavao na Filozofskome fakultetu u Zagrebu isprva povijest umjetnosti i kulture, a od 1946. do umirovljenja 1959. pomoćne povijesne znanosti. U povijesnim istraživanjima proučavao prošlost Vinkovaca (U Vinkovcima prije jednog stoljeća, 1937; Iz prošlosti Vinkovaca i Brodske pukovnije, 1994), povijest slavonske Vojne krajine u XVIII. i XIX. stoljeću (Do Ozore 1848., 1919), zagrebačku prošlost od XVII. do XIX. stoljeća te ekonomsku povijest Hrvatske. Napisao je knjigu fragmenata o kulturnopovijesnim zbivanjima u Europi XVII. stoljeća, dopunjujući ih hrvatskim materijalom (Iz galantnog stoljeća: kulturnohistorijski fragmenti, 1921). Preveo je i priredio za tisak djelo I. Ignjatijevića Tkalca Uspomene iz mladosti u Hrvatskoj (I–II, 1925–26). Kao izdavač i urednik multidisciplinarnoga časopisa Narodna starina. Nepovremeni časopis za povijest kulture i etnografiju Južnih Slovjena (1922–35) osobito je zaslužan za promicanje ishoda istraživanja onodobne hrvatske etnologije. Svojim autorskim prilozima o povijesti fenomena svakidašnjice i načina života neelitnih skupina bio je preteča modernijih trendova u hrvatskoj historiografiji, a pridonio je i etnološkim spoznajama. Ostala djela: Životopis Mije Brašnića: 1849.–1883. (1922), Pisma grofa Sermagea iz sedmogodišnjeg rata (Die Briefe des Grafen Sermage aus dem siebenjährigen Kriege, 1923), Fojnička regesta (1927).
